Kako je smještaj koji su sami izgradili pomogao ovim Super domaćinima da djelimično odu u penziju

Superhostovi Mary i Buster Reynolds primaju goste i grade svoj dom već 40 godina. „To je način života”, rekao je Buster. On i njegova supruga Mary od 1980. godine grade svoj dom i u njemu primaju goste. „Svi ti novi ljudi koji dolaze u vaš dom omogućuju vam da ga sagledate iz neke nove perspektive. Zaista smo ponosni na sve što smo postigli.” Objekt se nalazi na prostoru nekadašnjeg utočišta za ptice, udaljenom 30 minuta vožnje autobusom od Johannesburga (Južnoafrička Republika) i sastoji se od glavne kuće s tri gostinjske sobe te dvije gostinjske kućice. Ovaj par „sinoć” je konačno dovršio svoju kuću! Mary nam je kroz smijeh rekla: „Doslovno sam upravo sada završila s postavljanjem pločica u novoj kupaonici.”

Mary i Buster uzeli su predah od postavljanja pločica kako bi nam ispričali kako je započela njihova priča s ugošćivanjem, kako im je to pomoglo da popune svoj umirovljenički budžet te zašto je moguće da postoji još jedna kuća poput njihove gotovo 5000 km dalje u Nigeriji.

Izgradnja kuće vlastitim rukama izgleda kao ogroman poduhvat. Jeste li oboje nekad radili u građevinskom sektoru?
Mary: „Pa, zapravo ne. Buster je umirovljeni snimatelj, a ja sam većinu života radila u obrazovanju. Jedan naš stanodavac gradio je kućice, a bile su tako loše izgrađene da smo pomislili: ako on može...mi sigurno možemo bolje. Buster je završio tečaj zidanja opekom, a ja sam kupila knjigu o vodoinstalaterskim radovima.”

I to je to?
Buster: (smijeh) „Tada nismo imali novca da kupimo kuću. To je bio jedini način da dobijemo kuću kakvu želimo na zemljištu koje želimo. Krenuli smo u to s 3000 randa (218 USD). Svaki vikend, svaka slobodna minuta, svaki cent viška – sve smo ulagali u svoju kuću.”

Mary: “Buster se bavio vanjskim, a ja unutrašnjim radovima. Grede su izrađene od lokalnog kaučukovca, a velik dio preostale drvne građe nabavili smo na odlagalištu otpada Crown Mines, jednom od prvih rudnika zlata u Johannesburgu. Radnike smo uzeli samo za postavljanje električnih instalacija i izradu slamnatog krova jer je to ipak vrlo specifično. Izrada slamnatih krovova tradicionalni je zanat pa smo uposlili lokalne majstore da nam izrade krov koristeći se slamom koju su ubrale njihove supruge. To vam je kao s Michelangelom i Sikstinskom kapelom – gotovo cijeli život dorađujete. Osjećamo se kao da je prostor u kojem živimo umjetničko djelo.”

Je li razgovor o kući postao dobar način za povezivanje s gostima?
Buster: „Da, definitivno. U kući nema pregradnih zidova, što 1980-ih nije postojalo ni kao ideja. Sada su nas trendovi napokon sustigli! Kad uđu kroz kuhinjska vrata, gosti se odmah povežu s [našim domom i] onime što im poslužujemo za doručak, a to su domaći džemovi, kiseli krastavci i chutney, kao i domaća granola i muffini. Uvijek su im na raspolaganju različite vrste kruha, velike količine kave i Rooibos čaja, što je tipično za Južnoafričku Republiku. Provodimo najmanje sat vremena za stolom jedući doručak i pričajući.”

Mary: „Imali smo grupu iz Nigerije koja je očekivala hotel s 5 zvjezdica. Kada su ušli u kuću, na njihovim se licima vidjelo razočarenje, ali vrlo su se brzo prepustili ugođaju. Pri odlasku je jedan član grupe tražio primjerak tlocrta naše kuće jer je htio sagraditi kuću poput naše. Moguće je da negdje u Nigeriji postoji klonirana verzija naše kuće.”

To zvuči kao najbolji mogući kompliment! Kako ste krenuli s ugošćivanjem?
Mary: „Zahvaljujući međunarodnom programu razmjene studenata AFS – American Field Service. Otišli smo na jedno predivno putovanje u Ameriku 1984. godine, a kad smo se vratili, organizacija AFS tražila je obitelji koje bi udomile studente. Od tada smo ugostili sedam studenata, svakog od njih na godinu dana, a dolazili su sa svih strana svijeta. Ugošćivanje je postalo naš stil života. Izgradili smo i dvije dodatne kućice koje su u početku bile namijenjene našim roditeljima, a kasnije smo ih prenamijenili za iznajmljivanje. Naša nas je kći Katy 2017. potaknula da se registriramo na Airbnbu i rezervacije su krenule gotovo istog trena.”

Što vas najviše raduje kod ugošćivanja?
Mary: „Ljudi. Uvijek smo voljeli imati ljude u svom domu, učiti o različitim kulturama i saznati zašto ljudi posjećuju Južnoafričku Republiku. Imali smo sjajnu grupu Afroamerikanaca iz Chicaga koji su željeli istražiti svoje korijene. Uputili smo ih na mjesta za koja smo smatrali da će im pružiti autentična afrička iskustva. Bili su potpuno oduševljeni i snažno su osjetili kulturnu povezanost.”

Buster: „Bio je tu i jedan Argentinac koji je bio toliko zadivljen našim sustavom kompostiranja da je po povratku kući htio pokrenuti posao s kompostiranjem. Takve nas priču motiviraju da nastavimo dalje.”

Mary: „Osim toga, Buster je morao otići u prijevremenu mirovinu, a budući da sam i ja dijelom u mirovini, taj nam je dodatni prihod zaista bio vrlo važan. Omogućio nam je da nastavimo živjeti u svom domu. Također zapošljavamo dvije kućne pomoćnice i jednog vrtlara. Kad ne bismo imali prihode koje ostvarujemo putem Airbnba, i oni bi ostali bez posla. Naš cilj nije ostvarivanje goleme zarade – apsolutno ne! Samo želimo zadržati svoj dom i pobrinuti se da Nelly, Elizabeth i Mishek ne ostanu bez posla.”

Imate li kakav savjet za domaćine?
Mary: „Moraš uživati u onome što radiš jer inače to nema smisla. Mi zaista uživamo u ovome. Kada ljudi cijene ono što radite, onda znate da to radite kako treba.”

Moguće je da su se informacije sadržane u ovom članku promijenile od trenutka kad je članak objavljen.